Bios i Eros

EROS (grč. Ἔρως, Erôs) u grčkoj mitologiji bog je ljubavi, strasti i seksualne požude i sama ljubav. Pojedini izvori pišu da je sin Afrodite i Aresa ili Hefesta, a ostali da je primordijalno utjelovljenje životvorne snage koja se rodila iz prvobitnog Kaosa.

BIOS (grč. Βίος, Bios, život; engl. basic input/output system, osnovni ulazno/izlazni sustav) osim života od starogrčkog doba, u suvremenosti od vremena informatičke revolucije do danas (ne slučajno) jest i naziv za standardni računalni program koji se prvi pokreće nakon uključenja, postavlja osnovne radne parametre te pronalazi i učitava operacijski sustav u radnu memoriju. Spremljen je u memorijski čip na matičnoj ploči koji čuva sadržaj i kada nema napajanja.

Kao što je svaka nizbrdica istovremeno i uzbrdica, jednako je tako i svaki svršetak ujedno i početak. Kada s erosom usmjerimo misli ka činjenici da je silicij („računalni mozak“) Zemljin metal tada se istovremeno uspostavlja i drugačiji odnos prema samoj planeti i životu na njoj i to posredovanjem praslika što se tada počinju nizati unatrag sve do Willendorfa (pa i dalje) na onoj istoj mreži u koju smo svi, nedjeljivo skupa, zajedno sa životom od početka upleteni: Gea, majka, život; mit ili stvarnost? Skepsa prema mitologiji i srodnim disciplinama, strah od dubljeg zaranjanja i pronicanja značenja svake pojedine arhetipske slike u pinakoteci osobnog i kognitivna zavrzlama htjeli mi to ili ne htjeli već je tu – enigma, bios života, smisao...?

Silicij je još uvijek u mislima. Računalni sustavi su stvoreni na sliku i prasliku svoga stvoritelja – čovjeka. S erosom, ne bez njega. Lijepo je pritom znati da se u temelju svakoga straha (svakoga zatvaranja i zaustavljanja) prvenstveno skriva strah od samoga sebe i da nitko nije isključen, osim ako se nije samoisključio. Život sam po sebi je subordinacija svega u stalno otvorenoj mogućnosti. Vilim Halbrath direktno otvara pristupno polje publici i navodi na još jedno razmišljanje o otvorenim mogućnostima i slobodi pojedinca da svoje pravo i ostvari ne remeteći ništa osim možda vlastiti komoditet kao estetsku, odnosno sužanjstvo vlastitoj lijenosti kao etičku normu. Autor provocira redizajn pristupa životu - ne putem imperativnog zagovaranja za boljitak, već putem erosa za užitak. Provokacijom je usput prozvan, točnije stavljen pod lupu kritike spoj licemjerja i flagelanstva sljubljenih sa demagogijom kojemu svi svakodnevno svjedočimo.

Na koji način? Krenimo nanovo i polako: uspostava, konstrukcija, rekonstrukcija, dekonstrukcija i izlaz u uzlazu van svega – vječno kretanje prema novom početku kroz vječno rađenje. Zapravo u pitanju je vječito premetanje i izmještanje iste plodonosne esencije iz jedne forme u drugu. Sve religije, a i umjetnost (i ne samo umjetnost) tijekom cijele povijesti svaka svojim jezikom i na svoj način govore o tome. Pritom, na ovome svijetu samo stalna mijena jest. Esencija svakoj novoj formi daje neki drugačiji smisao. Svaka nova forma esenciju oblači u neku novu draž, a Vilimove Venere je imaju i dostojanstveno ju nose – autor im je u kamenu nastojao utisnuti osobnost, te tako izbjeći trivijalnost prikaza apostrofirajući plodnost što nije nimalo lak kiparski zadatak. Dok promatram izložene skulpture osjećam kako mi mame pogled, želim ih pogledati izbliza. Privlačno i distancirano uz užitak prizivaju i razmišljanje i razgovor opušteno pritom favorizirajući život - njegove sokove i protočnost, njegove strasti i operativnost, njegov eros i bios.

Toni Horvatić